Naknada štete u saobraćaju – Aleksandar Đurić, advokat

Autor: Aleksandar Đurić, advokat


UVOD

Povećan rizik od prouzrokovanja štete prilikom upotrebe motornih vozila u saobraćaju opredelio je zakonodavca da na specifičan način normira pravila o naknadi štete u ovoj oblasti. Pored toga što su motorna vozila po svojoj pravnoj prirodi, opasne stvari, te se kod pitanja odgovornosti za štetu prouzrokovanu upotrebom istih primenuje institut objektivne odgovornosti, zauzet je stav o potrebi da se propišu imperativne norme o obaveznom osiguranju vlasnika i korisnika motornih vozila od autoodgovornosti, tj od odgovornosti za štetu koja motorna vozila pričine trećim licima u vezi sa njihovom upotrebom. Dakle, za razliku od opštih pravila o naknadi štete, u oblasti saobraćaja se pored odgovornog lica-štetnika pojavljuje i društvo za osiguranje sa kojim je isti zaključio Ugovor o obaveznom osiguranju, tako da oštećeni svoj zahtev za naknadu štete može uperiti i prema njemu bilo neposredno bilo uz utuženje štetnika. Ovo praktično znači da čak i ako osiguranik izgubi prava po osnovu zaključenog ugovora o osiguranju (npr. vozio je u alkoholisanom stanju) društvo za osiguranje ne može prema oštećenom da ističe da nije dužno da naknadi pričinjenu štetu nastalu tom prilikom. Ono će isplatiti štetu oštećenom, ali će u posebnom postupku regresa od štetnika naplatiti ceo isplaćeni iznos sa kamatom kao i svim eventualnim troškovima.

 

Treba reći da je obaveza društva za osiguranje prema trećem licu ogranična sumom osiguranja, odn. osiguranom sumom važećom na dan nastanka štetnog događaja, osim ako nije ugovorena viša suma. Suma osiguranja odn. osigurana suma predstavlja maksimalnu obavezu društva za osiguranje po jednom štetnom događaju. U slučaju da pričinjena šteta prelazi ovaj iznos oštećeni će svoje pravo na naknadu razlike u šteti morati da ostvari neposredno od štetnika.

Jasno je da je na ovaj način pružena zaštita kako oštećenom, koji može svoja potraživanja po osnovu naknade štete direktno da naplati od solventnog osiguravajućeg društva, tako i samim korisnicima i vlasnicima motornih vozila za koje osiguravajuće društvo sa kojim su zaključili Ugovor o obaveznom osiguranju preuzima odgovornost, odn. pokriva štetu koja je nastala u vezi sa upotrebom motornog vozila, pod uslovom da nisu svojom krivicom izgubili pravo iz ugovora.

ZAKON O OBAVEZNOM OSIGURANJU U SAOBRAĆAJU

Donošenjem Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju( „Sl.gl. RS“ br. 51. od 14.07.2009. godine) napravljen je iskorak u smislu pravne regulative u ovoj oblasti u našoj zemlji, tako da su neki od osnovnih instituta postavljeni na jasan i precizan način. Napominjemo da sam Zakon ima rešenja čija je primena uslovljena danom pristupanja Republike Srije Evropskoj uniji dok su opet neka rešenja vezana za dan pristupanja Svetskoj trgovinskoj organizaciji, što iskazuje jasnu težnju zakonodavca da se i u naše pozitivno pravo unesu standardi koji su opšteprihvaćeni u svetu. Iz tog razloga ovaj tekst će se pretežno baviti pitanjima realizovanja prava na naknadu štete u saobraćaju po trenutno aktuelnim rešenjima Zakona. U daljem tekstu će se za isti korititi skraćenica ZOOS.

ZOOS najpre određuje svoj predmet i daje autentično tumačenje osnovnih pojmova koji se koriste u njemu. Tako pojam vlasnika prevoznog sredstva proširuje i na korisnike istih, tj. pravna ili fizička lica koja voljom vlasnika koriste prevozno sredstvo, kao i na druga lica na koje je registrovano neko od prevoznih sredstava u skladu sa zakonom. Pod prevoznim sredstvom se smatra motorno vozilo, vazduhoplov, čamac i drugo prevozno sredstvo utvrđeno zakonom kojim se uređuje odgovarajuća vrsta saobraćaja, s tim što motorno vozilo obuhvata i priključno vozilo. Pojam oštećenog se široko tumači tako da se pod istim smatra svako lice koje ima pravo na naknadu štete na osnovu ovog zakona. Ovakav pristup se zadržava i kod definisanja pojma saobraćajne nezgode te se ista definiše kao događaj u kome je nastala šteta zbog upotrebe prevoznog sredstva. Uređen je i pojam „odgovorno društvo za osiguranje” pod kojim se smatra društvo za osiguranje sa kojim je vlasnik prevoznog sredstva kojim je prouzrokovana šteta, zaključio ugovor o obaveznom osiguranju.

Napominjemo da se ZOOS ne odnosi na prevozna sredstva Vojske Srbije, što znači da se na njih ne odnose pravila o obaveznom osiguranju u smislu ovog zakona, već se na pitanja u vezi sa  nadoknadom štete proizašle njihovom upotrebom primenjuju opšta načela Zakona o obligacionim odnosima.

Predviđa se obaveza vlasnika prevoznih sredstava da zaključe Ugovor o obaveznom osiguranju pre nego što prevozno sredstvo stave u saobraćaj, o čemu se izdaje polisa koja predstavlja dokaz o zaključenom ugovoru i koja se predaje organu koji vrši registraciju. Uslovi osiguranja su sastavni deo Ugovora o obaveznom osiguranju i društvo za osiguranje je dužno da ih uruči ugovoraču osiguranja pri zaključenju Ugovora, uz pravilo da ako su neke od njegovih odredbi nepovoljnije od ovog zakona  nemaju pravno dejstvo. Obaveza društva za osiguranje iz ugovora o obavezno osiguranju počinje po isteku dvadeset četvrtog časa od dana koji je u polisi naveden kao početak osiguranja a prestaje po isteku dvadeset četvrtog časa od dana koji je u polisi označen kao dan isteka trajanja osiguranja, ako nije drugačije ugovoreno. Napominjemo da je zakonodavac predvideo dužnost korisnika motornog vozila da za vreme upotrebe motornog vozila ima kod sebe polisu osiguranja, kao i da u slučaju saobraćajne nezgode sa svim učesnicima koji imaju pravo podnošenja odštetnog zahteva po ovom Zakonu, da lične podatke i podatke o obaveznom osiguranju.

Izričito su predviđene sledeće vrste obaveznog osiguranja u saobraćaju, pa tako:

  • obavezno osiguranje putnika u javnom prevozu od posledica nesrećnog slučaja;
  • obavezno osiguranje vlasnika motornih vozila od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima( tzv. osiguranje od autoodgovornosti);
  • obavezno osiguranje vlasnika vazduhoplova od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima i putnicima;
  • obavezno osiguranje vlasnika čamaca od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima.

Ovaj tekst će se baviti pitanjem obaveznog osiguranja putnika u saobraćaju i osiguranja od autoodgovornosti.

I Obavezno osiguranje putnika u javnom prevozu od posledica nesrećnog slučaja

Vlasnici prevoznih sredstava kojima se obavlja javni prevoz putnika dužni su da zaključe ugovor o osiguranju putnika u javnom prevozu od posledica nesrećnog slučaja.

ZOOS izričito predviđa napred navedenu obavezu za vlasnike:

1)autobusa kojim se obavlja javni prevoz u gradskom, prigradskom, međugradskom i međunarodnom linijskom i vanlinijskom prevozu;

2)autobusa kojim se obavlja prevoz zaposlenih na posao i sa posla;

3)autobusa kojim se obavlja prevoz dece i učenika do predškolskih, odnosno školskih ustanova i od predškolskih, odnosno školskih ustanova;

4)autobusa za prevoz turista;

5)putničkih automobila kojima se obavlja auto-taksi prevoz i „rent-a-kar” vozila;

6)šinskih vozila za prevoz putnika;

7)svih vrsta plovnih objekata, kojima se na redovnim linijama ili slobodno prevoze putnici, uključujući i krstarenja i prevoz turista;

8)svih vrsta „rent-a-kar” plovnih objekata;

9)vazduhoplova čija je namena javni avio-prevoz (redovni, čarter, avio-taksi);

10)turističkih vazduhoplova koji se koriste za kraće prelete i panoramske letove i „rent-a-kar” vazduhoplova

11) kao i za vlasnike  drugih prevoznih sredstava, bez obzira na vrstu pogona, kojima se prevoze putnici, uz naplatu prevoza, u vidu registrovane delatnosti.

Zaključenje ugovora, ne isključuje obavezu ovih lica na zaključenja ugovora o osiguranju od autoodgovornosti.

ZOOS je predvideo i obavezu vlasnika napred navedenih prevoznih sredstava iz stava 2, da na vidnom mestu u prevoznom sredstvu i voznoj karti naznače podatke o zaključenom ugovoru o osiguranju, a naročito naziv društva za osiguranje i prava putnika po osnovu tog ugovora.

Pojam putnika u javnom prevozu

Putnicima u javnom prevozu, smatraju se:

1)lica koja se nalaze u prevoznom sredstvu kojim se obavlja javni prevoz i koja imaju nameru da putuju, bez obzira da li su kupila voznu kartu ili nisu;

2)lica koja se nalaze u krugu stanice, pristaništa, luke, aerodroma ili u neposrednoj blizini prevoznog sredstva, pre ukrcavanja, koja imaju nameru da putuju;

3)lica koja su obavila putovanje i napustila prevozno sredstvo, a nalaze se u neposrednoj blizini prevoznog sredstva, u krugu stanice, pristaništa, luke ili aerodroma.

4)kao i lica koja imaju pravo na besplatnu vožnju.

ZOOS je izričito predvideo da se putnicima ne smatraju lica kojima je mesto rada na prevoznom sredstvu.

Visina osigurane sume

Iznos najniže osigurane sume na koju može biti ugovoreno osiguranje putnika u javnom prevozu od posledica nesrećnog slučaja, po jednom putniku utvrđuje Vlada, na predlog Narodne banke Srbije.

Osigurana suma ne može biti niža od:

1)za slučaj smrti putnika   8.000 evra

2)za slučaj trajnog gubitka opšte radne sposobnosti (invaliditeta) putnika   16.000 evra;

3)za slučaj privremene sprečenosti za rad i stvarnih i nužnih troškova

lečenja putnika  4.000 evra.

Pravo na isplatu osigurane sume

Putnik koga zadesi nesrećni slučaj odnosno određeni korisnik prema uslovima osiguranja u slučaju smrti putnika, ima pravo da zahteva da društvo za osiguranje sa kojim je zaključen ugovor o osiguranju njemu neposredno izvrši svoju obavezu. Dakle, ne mora se prvo obratiti vlasniku motornog vozila koji obavlja javni prevoz, već svoje pravo može ostvariti neposredno od odgovornog društva za osiguranje.

II OSIGURANjE VLASNIKA MOTORNIH VOZILA OD ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU PRIČINjENU TREĆIM LICIMA (TZV. OSIGURANJE OD AUTOODGOVORNOSTI)

ZOOS predviđa da je vlasnik motornog vozila dužan da zaključi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju upotrebom motornog vozila pričini trećim licima usled smrti, povrede tela, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, osim za štete na stvarima koje je primio na prevoz-tzv. osiguranje od autoodgovornosti. Isto pokriva i štete na stvarima koje su primljene na prevoz, ukoliko te stvari služe za ličnu upotrebu lica koja su se nalazila u vozilu. Pod štetom se podrazumeva i šteta koja je pričinjena trećem licu usled pada stvari sa motornog vozila. Dakle, zaključenjem Ugovora o obaveznom osiguranju vlasnik motornog vozila se osigurava od eventualne odgovornosti za štetu koja je prouzrokovana upotrebom istog trećim licima (lica koja nisu ugovorne strane ugovora o obaveznom osiguranju), odnosno društvo za osiguranje preuzima obavezu da ga štiti od podnetih zahteva za naknadu štete trećih lica do visine ugovorene osigurane sume. Osiguranjem od autoodgovornosti obuhvaćene su i štete prouzrokovane upotrebom motornog vozila koje je koristilo, odnosno kojim je upravljalo neovlašćeno lice. Društvo za osiguranje koje naknadi štetu oštećenom licu stupa u prava oštećenog lica prema licu koje je odgovorno za štetu, za iznos isplaćene naknade, kamatu od isplate naknade i troškove postupka.

Ako se u toku važenja ugovora o osiguranju od autoodgovornosti promeni vlasnik motornog vozila, prava i obaveze iz tog ugovora prelaze na novog vlasnika i traju do isteka tekućeg perioda osiguranja.

Nema pravo na naknadu štete, po osnovu osiguranja od autoodgovornosti:

1)vlasnik motornog vozila čijom mu je upotrebom pričinjena šteta, za štete na stvarima;

2)vozač motornog vozila čijom mu je upotrebom pričinjena šteta;

3)lice koje je svojevoljno ušlo u motorno vozilo čijom mu je upotrebom pričinjena šteta, a koje je znalo da je to vozilo protivpravno oduzeto;

4)lice koje je štetu pretrpelo:

  • upotrebom motornog vozila za vreme zvanično odobrenih auto-moto i karting takmičenja i delova tih takmičenja na zatvorenim stazama, na kojima je cilj postizanje maksimalne brzine, kao i na probama (treningu) za ta takmičenja,
  • usled dejstva nuklearne energije tokom prevoza nuklearnog materijala,
  • usled vojnih operacija, vojnih manevara, pobuna ili terorističkih akcija, ako postoji uzročna veza između tih dejstava i nastale štete.

Ovo naravno ne znači da napred navedena lica gube pravo na naknadu štete, već da isto ostvaruju u skladu sa opštim pravilma o naknadi štete.

Obaveza društva za osiguranje da štiti vlasnika motornog vozila nije apsolutna, odnosno ZOOS izričito predviđa situacije kada ova obaveza prestaje i kada samo društvo ima pravo da iznos štete koju nadoknadi trećem licu regresira neposredno od vlasnika motornog vozila. Reč je o sledećim situacijama :

1)ako vozač nije koristio motorno vozilo u skladu sa njegovom namenom;

2)ako vozač nije imao vozačku dozvolu za upravljanje motornim vozilom određene kategorije, osim ako je vozilom upravljalo lice koje je kandidat za vozača za vreme obuke za upravljanje vozilom, uz poštovanje propisa kojima je ta obuka regulisana;

3)ako je vozaču oduzeta vozačka dozvola ili je isključen iz saobraćaja ili mu je izrečena zaštitna mera zabrane upravljanja motornim vozilom, odnosno zaštitna mera zabrane upotrebe inostrane vozačke dozvole na teritoriji Republike Srbije;

4)ako je vozač upravljao motornim vozilom pod uticajem alkohola iznad dozvoljene granice, opojnih droga, odnosno zabranjenih lekova ili drugih psihoaktivnih supstanci;

5)ako je vozač štetu prouzrokovao namerno;

6)ako je šteta nastala zbog toga što je motorno vozilo bilo tehnički neispravno, a ta je okolnost vozaču vozila bila poznata;

7)ako je vozač posle saobraćajne nezgode napustio mesto događaja, a da nije dao svoje lične podatke i podatke o osiguranju.

Autor ovog teksta čitaocima posebno ukazuje na poslednji slučaj gubitka prava iz osiguranja-napuštanje lice mesta, jer je reč o novom zakonskom rešenju. Do sada je napuštanje lica mesta stvaralo oborivu pretpostavku da je kritičnom prilikom to lice bilo alkoholisano tako da se u postuku regresa po zahtevu osiguravajućeg društva ista mogla obarati dokazivanjem suprotnog ili pak dokazivanjem da alkoholisanost nije u uzročnoj vezi sa nastankom saobraćajne nezgode. Sada ovako nešto nije moguće jer je samo napuštanje lica mesta, kao i sama činjenica alkoholisanosti osnov za gubitak prava. Dakle, vozači, ne napuštajte lice mesta u besmislenoj nameri da izbegnete prekršajnu odgovornost, jer ne samo da ćete time da otežate položaj u prekršajnom postupku (npr. veoma teško se dokazuje položaj vozila i mesto kontakta ako nije saglasno sa skicom sačinjenom od strane službenog lica MUP-a), već će te i na kraju sebe izložiti troškovima sudskog postupka za dokazivanja prave visine štete sa neizvesnim uspehom i mogućnošću da snosite svu štetu (koja je često i „naduvana“) koju je prijavio oštećeni vašem osiguravajućem društvu.

Visina sume osiguranja

Iznos najniže sume osiguranja koji je predviđen ZOOS će se primenjivati po isteku tri godine od njegovog stupanja na snagu, tako da je u vezi ovog pitanja na snazi rešenje predviđeno čl. 86 Zakona o osiguranju imovine i lica koji predviđa:

“…Najniži osigurani iznosi na koje se mora ugovoriti osiguranje od autoodgovornosti za autobuse i teretno vozilo iznosi 200.000 SAD dolara, a za ostala motorna vozila – 100.000 SAD dolara, u dinarskoj protivvrednosti po kursu na dan zaključenja ugovora o osiguranju…“

Ostaje pravilo da ukoliko napred navedeni iznos nije dovoljan da se naknade sve štete prouzrokovane istim štetnim događajem, prvenstveno se naknađuju štete na licima. Ako ima više oštećenih lica, a ukupna naknada je veća od dvostrukog iznosa iz stava 1. ovog člana, prava oštećenih lica prema organizaciji za osiguranje srazmerno se smanjuju. Napominjemo da oštećeni svoj zahtev za naknadu štete može uperiti i prema štetniku odn. vlasniku motornog vozila za onaj deo štete koji nije nadoknađen.

Po isteku roka od tri godine od stupanja na snagu ZOOS, iznos najniže sume osiguranja na koju može biti ugovoreno osiguranje od autoodgovornosti će utvrđivati Vlada, na predlog Narodne banke Srbije.

Ovaj iznos ne može biti niži od:

1)    za štetu na licima, po jednom štetnom događaju,

bez obzira na broj oštećenih lica  1.000.000 evra;

2)    za štetu na stvarima, po jednom štetnom

događaju, bez obzira na broj oštećenih lica  200.000 evra.

 

Postupak ostvarivanja prava

Zakonodavac je predvideo dužnost vlasnika motornog vozila, odnosno učesnika u saobraćajnoj nezgodi, da odgovorno društvo za osiguranje obavesti o saobraćajnoj nezgodi u roku od 15 dana od dana kada se dogodila saobraćajna nezgoda.

Sam postupak ostvarivanja prava na naknadu štete započinje se formalnim obraćanjem, odnosno podnošenjem odštetnog zahteva neposredno odgovornom društvu za osiguranje. Ukazujemo da postoji mogućnost da se oštećeno lice neposredno obrati svom osiguravajućem društvu, ukoliko je to predviđeno samim Ugovorom o osiguranju.

Odštetni zahtev osim toga što je u pismenoj formi, sa kratkim opisom štetnog događaja, treba da sadrži i dokaze o nastaloj šteti, kao i lične podatke učesnika i podatke o polisi štetnika kako bi osiguravajuće društvo moglo po istom dalje da postupa.

U praksi se ustalilo da se uz isti po pravilu prilaže Zapisnik nadležnog organa MUP-a o izvršenom uviđaju po nastupanju saobraćajne nezgode, koji i sadrži sve neophodne podatke za dokazivanje štetnog događaja. Za dokazivanje nematerijalne štete treba priložiti odgovarajuće lekarske nalaze, dok se za materijalnu štetu prilaže Zapisnik o oštećenju motornog vozila ili druge stvari (ovaj zapisnik sačinjava ovlašćeni radnik osiguravajućeg društva koje je u obavezi da nadoknadi štetu), fotografije oštećenog vozila (kad god je to moguće), kao i izjave svedoka (ako je bilo svedoka saobraćajne nezgode).

Po prijemu zahteva odgovorno društvo za osiguranje je dužno da primljeni zahtev evidentira u posebnoj knjizi šteta sa danom prijema po redosledu prijema. Društvo za osiguranje  je dužno da u roku od 14 dana od dana prijema odštetnog zahteva utvrdi osnov i visinu tog zahteva, da dostavi podnosiocu zahteva obrazloženu ponudu za naknadu štete i da isplati naknadu. Ukoliko podneti odštetni zahtev nije potpun, društvo za osiguranje je dužno da se u roku od osam dana od dana prijema zahteva pismeno obrati podnosiocu zahteva i zatraži kompletiranje dokumentacije.

Međutim, ako u roku od 14 dana od dana prijema odštetnog zahteva nije moguće utvrditi osnov i visinu tog zahteva, društvo za osiguranje je dužno da ih utvrdi u roku od 45 dana od dana prijema tog zahteva za štetu na stvarima, a u roku od 90 dana od dana prijema tog zahteva za štetu na licima i da dostavi podnosiocu zahteva obrazloženu ponudu za naknadu štete, a u daljem roku od 14 dana da isplati naknadu štete.

U slučaju kada društvo za osiguranje oceni da nema osnova za naknadu štete o tome mora pismeno, sa obrazloženjem, obavestiti podnosioca odštetnog zahteva, u roku od osam dana od utvrđivanja nepostojanja osnova, a saglasno napred navedenim rokovima za odlučivanje o odštetnom zahtevu.

Ako društvo za osiguranje ne dostavi obrazloženu ponudu za naknadu štete, odnosno obaveštenje o tome da smatra da je podneti odštetni zahtev neosnovan, u roku od 90 dana od dana prijema odštetnog zahteva, oštećeno lice može podneti tužbu sudu i o tome obavestiti Narodnu banku Srbije koja kontroliše rad društva za osiguranje.

Dakle, oštećeni da bi ostvario svoje pravo na naknadu štete prema odgovornom društvu za osiguranje po ZOOS, mora se istom prvo obratiti sa odštetnim zahtevom, pa tek ukoliko ono ne postupi u skladu sa napred navedenim zakonskim rokovima, se može obratiti nadležnom sudu. Ovo je važno i zbog procesnih pretpostavki za vođenje parničnog postupka, jer će po pravilu društvo za osiguranje odmah po prijemu tužbe istaći procesni prigovor preuranjenosti tužbe što će voditi rešenju suda o odbacivanju iste i izlaganju oštećenog nepotrebnim sudskim troškovima za sudske takse.

Napominjemo da u slučaju kada je ponuđena visina naknade štete manja od potraživanja oštećenog lica, društvo za osiguranje je dužno da oštećenom licu ponudi i izvrši isplatu nespornog dela svoje obaveze na ime predujma, u napred navedenim rokovima. Prihvatanje nespornog dela naknade štete ne utiče na pravo na potraživanje spornog dela naknade. Dakle, ukoliko pri zaključenju poravnanja sa društvom za osiguranje niste namireni u celosti po vašem odštetnom zahtevu, isto je dužno da sa vama zaključi delimično poravnanje u pogledu nespornog dela obaveze, te nikako ne morate potpisivati i izjavu, odnosno poravnanje usmilsu da se za ostatak iznosa odričete potraživanja prema društvu za osiguranje. U praksi se pre obično dešavalo da osiguravajuća društva zloupotrebljavajući institut poravnanja, zaključuju ista na delimične iznose uslovljavajući oštećena lica da se odreknu od ostatka potraživanja prema njima i da ga ostvaruju neposredno prema štetniku.

Društvo za osiguranje novčanu naknadu šteta na licima utvrđuje primenom propisanih kriterijuma za naknadu te štete.Vlada bliže propisuje način i kriterijume za utvrđivanje materijalne štete i način i kriterijume za utvrđivanje nematerijalne štete, zavisno od težine telesne povrede ili narušenog zdravlja, odnosno od stepena delimične onesposobljenosti za rad, kao i krug lica koja imaju pravo na naknadu i maksimalni iznos naknade za pretrpljene bolove usled smrti ili teškog invaliditeta nekog lica.

Zakon poseban postupak predviđa za slučajeve tzv. male štete. Naime prema trenutno važećem rešenju štete za koje odštetni zahtev iznosi manje od 500 evra u dinarskoj protivvrednosti i za koje su uz zahtev dostavljeni dokazi na osnovu kojih se može utvrditi obaveza društva za osiguranje, smatraju se malim štetama. Obaveza društva za osiguranje u ovom slučaju je da isplati naknadu štete u roku od 8 dana od prijema odštetnog zahteva. Društvo za osiguranje je dužno da štetu isplati u roku osam dana i u slučaju kad u postupku naknade štete utvrdi da je iznos štete do 500 evra u dinarskoj protivvrednosti, iako sam zahtev za naknadu štete nije opredeljen kao zahtev za naknadu male štete. Danom pristupanja Srbije Evropskoj uniji iznos koji predstavlja malu štetu biće povećan do 1000 evra.

Moguća je situacija da štetu pričini vozilo koje nije osigurano(iz bilo kog razloga), koje je nepoznato ili pak koje je osigurano ali nad odgovornim društvom za osiguranje je otvoren stečajni postupak. U ovim situacijama oštećeno lice se može obratiti neposredno Garantnom fondu koji se upravo obrazuje da bi pružio ekonomsku zaštitu oštećenima u ovakvim slučajevima. Kako je početak rada istog vezan za rok od dve godine od stupanja na snagu ZOOS, u ovom trenutku oštećeni se može obratiti Udrženju osiguravajućih organizacija radi naknade naknade štete u ovom slučaju.

Na kraju treba ukazati na osnovne pravne izvore koji se tiču ove problematike u našem pravu:

  1. Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju („Sl.gl. RS“ br. 51. od 14.07.2009. godine).
  2. Zakon o osiguranju imovine i lica (“Službeni list SRJ”, br. 30/96, 57/98, 53/99, 55/99), tačnije samo čl. 86 ovog Zakona jer su ostale odredbe koje se tiču obaveznog osiguranja u saobraćaju stavljene van snage stupanjem na snagu napred navedenog  Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju
  3. Zakon o obligacionim odnosima, kao „lex generali“ u kome su regulisani osnovni instituti vezani za pitanje pravnog pojma štete, njenih vrsta, pravila o odgovornosti itd.
  4. Drugi odgovarajući zakoni kojima se uređuju ugovori u pojedinim vrstama osiguranja, ako Zakonom o obaveznom osiguranju u saobraćaju pojedina pitanja nisu drukčije uređena

Advokatska Kancelarija Savić

User Avatar

Autor teksta: Office

Humanitarna nevladina organizacija PRO BONO za pružanje primarne besplatne pravne edukacije svim građanima Srbije kojima je potrebna i koji su materijalno ugroženi. Pogledajte sve tekstove od Office